Prije samo tri mjeseca Jesse Hughes i njegovi Eagles Of Death Metal bili su skupina bezbrižnih rock'n'roll partijanera koji su na svojim, najčešće klupskim koncertima frcali pozitivnom energijom i trošili zadnji atom snage da zabave i rasplešu svakoga od prisutnih.
Morbidnom igrom sudbine, pokolj koji se dogodio usred njihove svirke u pariškom Bataclanu pretvorio ih je u trenutno najpoznatiji bend na svijetu, ali i traumatizirao do kraja života. Zbog svega toga, bilo je gotovo nemoguće pretpostaviti kako će izgledati povratak Eaglesa u Zagreb, grad sa čijom su publikom stvorili posebnu vezu još na svom prvom koncertu 2007. godine, također u Tvornici kulture.
Nikoga, vjerojatno, tako ne bi čudilo da je Jesse (ili bilo koji drugi član grupe) odjednom briznuo u plač i slomio se pred našim očima, svirajući pjesme koje su nesretnim posjetiteljima Bataclana u konačnici postale posmrtni marš. Hughes i ekipa, međutim, učinili su sve da se to ne dogodi te su u doslovno svakoj sekundi nabrijavali publiku, uzvikivali uobičajene koncertne parole i prekidali izvedbu kako bi okupljenima omogućili još jedan u dugačkom nizu urlika odobravanja.
(Petar Glebov/PIXSELL)
Stvarno se činilo kako na pozornici proživljavaju neki oblik terapije i pokušavaju iz svoje glave izbaciti sve one stravične prizore bezumnog nasilja, a kulminacija te duboko emotivne katarze odigrala se u trenutku kada je Jesse sa svojom gitarom krenuo „prošetati“ Tvornicom i završio svirajući na galeriji kluba.
Neke stvari, s druge strane, na ovom su koncertu bile prilično očite i znatno manje impresivne. Kao prvo, nemoguće se oteti dojmu da su, nakon svega što su prošli, postali preveliki, odnosno da bi u normalnim okolnostima zauvijek ostali na razini klupske atrakcije. I u petak je, naime, bilo jasno kako su EODM ipak samo osrednji bend koji na albumima tek povremeno postaje iznadprosječan i koji zapravo nema više od tri ili četiri istinski dobre pjesme. Tako su, gledano strogo glazbeno, za neko duže sjećanje i sada ostale samo „I Want You So Hard“, „Don't Speak“, „I Only Want You“ i ovoga puta potresno prigodna obrada Duran Duranove „Save A Prayer“. Ostatak repertoara je, posebno skladbe sa zadnje ploče „Zipper Down“, predstavljao manje impresivan dio ovog dvosatnog spektakla.
(Petar Glebov/PIXSELL)
Jesse Hughes je danas možda i najveći rock celebrity na svijetu pa su se do Tvornice sjatili čak i oni koji su ih prvi puta poslušali tek nakon tragedije. Kod većine, posebno u trenutku kada su Eaglesi izašli na stage, emocije su se mijenjale kao na tekućoj vrpci – od iskrenog suosjećanja i suza u očima do bunta, bijesa i želje za borbom protiv svih bolesnika i njihovih kalašnjikova.
Za kraj, moram priznati da zaista nemam nikakvu predodžbu što bi se s Eagles Of Death Metal moglo događati u budućnosti. Kada ova, vjerojatno najemotivnija turneja svih vremena, završi, polako ali sigurno ponovno će postati običan bend, osim ako se ne pokaže da sam bio u krivu i da je Jesse iz svega izašao inspiriran za pisanje pjesama koje će ih zadržati na trenutnim pozicijama. Mnogo važnije je, međutim, da uspiju zadržati zdrav razum, a ovakav koncert im je na putu prema ozdravljenju puno pomogao.
