Posljednjih godina regionalnom glazbenom scenom, barem onom rokerskijeg predznaka, vlada neobičan fenomen koji bismo mogli nazvati urbo-folk. Njegovi predstavnici poput Dubioze Kolektiv, S.A.R.S.-a ili Brkova svojim su spajanjem ska, punk i metal riffova s folkom obojenim refrenima stvorenim za pijano, zborno pjevanje, stigli do najvećih pozornica poput zagrebačkog Doma sportova ili pulske Arene, zbog čega se stvarno čini kako je u pitanju dobitna formula koja doslovno ne može omanuti.
Najbolji dokaz ove tvrdnje pronalazimo upravo u karijeri Dubioze Kolektiv, najznačajnijeg i najuspješnijeg BiH benda novije generacije, čiji je vrtoglavi uspjeh krenuo točno u trenutku kada su dotadašnje pjevanje na engleskom i zvuk mnogo bliži Asian Dub Foundationu zamijenili nečim znatno bližim i „razumljivijim“ ovdašnjoj publici. Sličnu stvar nekih 40 godina ranije učinio je i Goran Bregović koji je „rock'n'roll odveo na selo“ i tekstovima nalik onima narodnjačkih hitova stekao popularnost o kakvoj su ostali „čupavci s gitarama“ toga vremena mogli samo sanjati. Tiraže njihovih albuma ubrzo su „poseljačile“ nezanemariv dio pop-rock scene pa su tako u osamdesetima „žarili i palili“ Valentino, Plavi Orkestar i slični sastavi čije su pjesme, u tek neznatno promijenjenim aranžmanima, mirno mogle proći kao neke estradne lakonotne poskočice. Svi oni na svojim su počecima bili bitno „zapadnije“ nastrojeni, dok su zvuci Balkana stigli tek u trenutku kada se ozbiljnije počelo maštati o karijeri. Zašto je tome tako, nije pretjerano teško zaključiti – što god mi mislili, ukus većine stanovnika bivše Juge i njezinih nasljednica oduvijek je bio dosta pritimivan i sklon od glazbe tražiti tek “soundtrack“ za razbijanje čaša. Čak i u tim mitskim osamdesetima, kada smo se opravdano hvalili da su naši rock sastavi tek za nijansu slabiji od onih u Engleskoj ili Americi, velikani novog vala svirali su po Kulušiću, beogradskom SKC-u i drugim klubovima kapaciteta nekoliko stotina ljudi, dok su razne Lepe Brene s lakoćom punile stadione. Taj „narodnjački“ gen preživio je sve do današnjih dana, nerijetko i kod urbane, alternativne ekipe koja se, nakon obilnog konzumiranja alkohola, nerijetko voli sprdati urlajući „neću, neću dijamante“ ili slične cajkaške standarde. Tu je činjenicu najbolje iskoristila zagrebačka petorka Brkovi koja barem ništa ne glumi, već preko žestokih gitara i punkerski brzog ritma „zavijaju“ besmislice kakvih se ne bi posramile ni grozomorne zvijezde Granda. Sasvim očekivano, to su počeli svirati iz čiste zafrkancije, no u samo nekoliko godina dogurali su do rasprodanog Doma sportova, usprkos činjenici da ih gotovo nikada ne možete čuti na radiju ili vidjeti njihov spot. U jednom razgovoru i sami su progovorili o licemjernosti ovdašnje urbane publike koja nema nikakav problem s njihovim folkom iz jednostavnog razloga što sviraju električne gitare i nastupaju u rock klubovima poput Tvornice kulture.
Sklonost pisanju takvih zafrkantskih pjesama trajno je obilježila i karijeru beogradske grupe S.A.R.S. Njihove zezalice „Buđav lebac“ i „Rakija“ zahvaljujući YouTubeu su regrutirale upravo nevjerojatnu vojsku obožavatelja, posebno u Zagrebu, gdje svaki koncertom pune sve veće dvorane, a u prvim redovima tiskaju se pripadnici svih postojećih supkultura. Zadnjih godina skloniji su pisanju znatno kvalitetnijih, kompleksnijih stvari poput „Ikone pop kulture“ ili „Dane brojim“, no reakcija koja prati te skladbe ne može se mjeriti s euforijom pokrenutom već prvim taktovima „lebca“.
Da ne bude zabune, ova tri benda spadaju među najmarljivije u regiji pa se teško sjetiti mjesta u kojem nisu nastupali, dok je Dubioza dobacila čak i do festivala u Južnoj Americi ili mitskog Glastonburyja. Njihov „urbo-folk“ Englezima ili Kolumbijcima nije zvučao previše strano, s obzirom da i vani ima sličnih sastava, kod nas odavno obožavanih Gogol Bordello i detroitskih Kulture Shock, predvođen rođenim Sarajlijom Ginom Bananom. Stihovi Kulture Shocka, kao i oni najpoznatijeg BiH Kolektiva, naglašeno su poltizirani i skloni upozoravati na sve ono što ne valja u svijetu koji nas okružuje. Šteta što je dobar dio onih koji te stihove izvikuju na koncertima previše pijan da bi o njima i razmišljao.
