Ulisse Aldrovandi (1522 – 1605) bio je talijanski prirodoslovac i liječnik, poznat i kao Aldrovandus. Bio je jedan od prvih ljudi koji su propagirirali da se stavi naglasak na proučavanje prirode umjesto da se odgovor traži isključivo u Bibliji. No ipak je djelovao daleko prije nego što se ustanovila znanstvena metoda koja je razgraničila fikciju, usmene predaje i priče od dokaza pa su prema njemu sastavni dio izučavanja prirode i čudovišta. Tako je jedna od mnogih knjiga koje je napisao bila je Monstrorum Historia, skup prijavljenih ljudskih i životinjskih čudovišta.
U ranijim vremenima rasprava o čudovištima bila itekako važna crkvenim ocima, kako bi odlučili jesu li ljudi s psećim glavama više ljudi ili životinje, odnosno imaju li dušu i treba li ih krstiti, no Aldrovandi je problemu odlučio pristupiti sustavno, bez mitologije pa kao što bi popisivao vrste livadnog cvijeća, odlučio je popisati čudovišta, bilo da riječ o onima za koje su ljudi tek čuli, bilo da su u pitanju deformacije i bolesti.
Perspektivu u kojima se sve drugačije ne doživljava kao ljude danas bi lako mogli opisati kao rasističku ili u najmanju ruku nehumanu, no njena ostavština živi i danas. Dovoljno je prisjetiti se kako zovemo narod koji ostatak svijeta zove ili prema njihovom latinskom nazivu Germanus ili prema drevnom plemenskom savezu Alemana. Samo zato što govore drugi jezik, i dalje ih nazivamo nijemima.
Ostavština srednjeg vijeka i Crkve
Iako je bio pokretač renesane, bića koja opisuje duboko su ukorijenjena u srednjem vijeku. U srednjovjekovnom svijetu, karta svijeta, Mapa mundi, bila je više moralni prikaz nego zemljopisni. Jeruzalem je često bio u sredini, a što se više išlo prema rubu karata, smještana su sve neobičnija stvorenja. Neka su bila čisti plod mašte, neka zabilježena u Bibliji, neka pak "svjedočanstva".
Psoglavci uvijek malo dalje
Najrašireniji je bio mit o ljudima s psećom glavom. Svi su govororili da žive "negdje istočno". Kako se Europa otvarala svijetu, primjerice putovanjima Marca Pola, Crkva se bavila i velikim problemom - imaju li takva stvorenja dušu, odnosno, treba li ih se pokrstiti. Zaključak je bio jednostavan – ako pokrivaju genitalije znači da osjećaju sram, a to znači i da imaju dušu. No na sreću, misionari nisu morali brinuti – gdje god su došli, psoglavci su živjeli još istočnije.
Indijanci krvavo platili
Realni problem je nastao tek kada su došli u Ameriku. Tada je je Crkvi trebalo čitavo stoljeće da odluči jesu li Indijanci ljudi. Možda i bolje, jer kad su se odlučili, krenula su nasilna pokrštavanja i uništavanje svega onoga što konkvistadori do tada već nisu uništili, a osobito zatiranje svakog traga kulture.
Galerija
